dva oceana u 30 dana

I taman kad pomislismo da nas nakon laguna Verde i Colorado, ljama, vulkana, flamengosa i ostalih zvizdarija više ništa ne može iznenadit i zadivit, zadnjega dana je stvarno uslijedilo ono najjače! Nakon napokon u kompletu prospavane noći nas Edgar budi oko 6, dakle još je noć, kako bismo stigli na nekakav otok usred salara da uz doručak ispratimo svitanje nad slanim jezerom, koje smo već jučer „omirisali“ vozeći se njegovim rubom i spavajući u „Hotelu de sal“, ali ono što je uslijedilo se bogme ne zaboravlja!
Dakle, uskačemo u džip i kreće „put u bijelo“. Već se lagano razdanjuje, i Edgar, nakon šta je skužija da nećemo stić na otok na vrijeme, staje usred te nepregledne bijele pustoši u zadnji čas, svi iskačemo za mutavo slikavanje spremni...još koja sekundica popraćena šibanje ledenog planinskog vitra (jelte, na nekih smo 3600 m n/m), i onda kreće show....sunce izviruje negdi iza sve te soli, i što je ono više, to je tamna bjelina svjetlija...nevjerojatna igra prirode bojama i sigurno najvanzemaljskiji doživljaj u mom malenom živlenju! Totalno očarani se nakon par minuta ukrcavamo u džip i uskoro stižemo na Isla de pescadores, oazu usred te bijele pustinje potpuno obraslu u kaktuse dosad neviđenih veličina. Dan se tek probudio, mjesec je još visoko s druge strane neba, skroz je vedro, hladno je za pozvizdit, a nas 5 hipnotizirano baulja među kaktusima i pokušava fotoaparatima uhvatiti djelić neuhvatljivog osjećaja-OVO TREBA DOŽIVIT!



Za doručak je (opet) neka vrsta hladnih palačinki i topli čaj, ali to nas ne brine previše, već hitamo na slanu bjelinu i glupiramo se i slikajemo-tu su čudni optički uvjeti, pa pokušavamo napravit smiješne slike, al ne baš uspješno. Nakon cca.sat vremena je vrijeme da se krene. Na kraju još posjećujemo novootvoreni hotel od soli (još jedan). Putem zavirujemo u rupe u jezeru, i hasta la vista slana bjelino! Na „obali“ kupujemo neke totalno jeftine đinđe od soli, Kristina kuha zadnji ručak (s obrocima smo skroz zadovoljni, osobito s njenom juhom od povrća), i eto nas u Uyuniju. Trebalo nam je cca. 2 minute da skužimo koja je to rupčaga/selendra, i fala bogu da uspijevamo uvatit karte za noćni bus za La Paz (vožnja traje12 sati). U tome nam je pomogla i kuvarica Kristina, a di ne bi kad smo joj utopili 10 dolara manče. Zaslužila je, a osobito šofer-brale je izvozija 4 dana po tako zajebanim makadamima da je Šumaher goli k.za njega.
Utrpasmo se dakle nekako u te noćne buseve (D&N u jedan, ja u drugi), s dogovorom da se vidimo ujutro u hostelu u La Pazu. Moj (prekrcani)bus je počeja dimit (iznutra!?!) već nakon 15 minuta, tako da mi je odma bilo jasno da će oni u hostelu bit prije mene. Šta se uvjeta vožnje tiče, pola puta do Orura je neasvaltirano, te u busu nema grijanja, al zato svaki putnik dobije svoju dekicu! Na početku mi nije tribala, ali su se okolnosti uskoro prominile, tako da sam La Paz dočeka zamotan do ušiju, grebući led sa prozora da što prije ugledam taj dosanjani El Alto, a odmah poslije i La Paz...

Izgleda da ovo visinsko pomanjkanje kisika stvarno djeluje na mozak; ovo malo što sam odspavao otkad smo gore, vrlo bolesni snovi me napadaju! Sinoć tako sanjam kako idem na neki tulum, a priko ramena mi pečeni janjac. Uto susrećem nekakvu žensku koja mi priča o svom dečku manekenu (?), i mi onda krenemo zajedno na tulum, s time da ja zaboravim janjca na klupi. Sjetivši se na pola puta da mi nešto fali, panično trčim nazad, a kad tamo Bunjevac sa faksa već mu glođe rebarca...
Nastavljamo daklem po Altiplanu, visoravni na tromeđi Bolivije, Perua i Čilea. Malo je toplije nego jučer, ali je Dejan u komi: vjerojatno posljedice jučerašnjeg nevjerojatnog i neponovljivog kupanja u termalnoj lokvi pri okolnih max.5 celzijusa. Meni pak nije ništa, tako da nesmetano guštam u krajobrazima trećeg dana naše ture: danas je na redu laguna Colorada, flamingosi (crvene tičurine, nešto ko rode) i kamenčuge u obliku preokrenutih piramida. Slikajemo ko mutavi....

E,da: osim nas troje, vozača i kuharice (koji ne znaju ni slova engleskoga) su tu i Chirstey iz Sheffilda i Anto iz Dublina (čita se nešto kao Entou, al se piše ko ĐapićJ). O.k. su skroz za Anglosaksonce, dijele s nama ono malo ogavnog bolivijskog alkohola iz tetrapaka koji mi nismo bili pametni pribavit u Tupizi za put.

e,tako se osjećam ovih dana.
S obzirom na gore navedeni datum, okolnosti su poprilično zanimljive: jakna, džemper, košulja, vunena kapa, rukavice, 20 cm od naložene peći, pa svejedno HLADNO JE U TRI P.M.!!!! Ajde, recimo da smo tako nešto i očekivali, međutim, jedno je očekivati, a drugo zateći se nakon hrvatskih +35° na andskih -10°.
Dakle, druga je noć koju provodim na 4-dnevnom tzv. touru Tupiza-Uyuni, između neba i zemlje; jučer je to bilo na 4100 m n/m, a danas bogme još za 100-tinjak metara više. Preko dana je o.k., planinsko sunce ga fino zagrije dok pičimo u jeepu, al'čim se sunce malko skrije, nestane sve te čarolije i treba ti buraz debela vrića, 6 deka (uz to, normalno, spavanje u robi), jer nikakvog faking grijanja tu ni-osim ove šugave pećice koja se loži na osušeno korijenje busenova, jer u Andama osim kaktusa nema baš bilja višeg od nekih 30 cm. Sve bre golo ko na mesec....
Spomenuo sam spavanje?-možda, kad bi bilo kisika, ali ovde ga mrvicu fali, tako da se šopamo plivadonima, ločemo čaj od koke, trudimo se ne naprezat previše i te šeme, ali džaba bato, svaku noć oko tri nastupa buđenje zbog glavobolje. S time da je meni mila majka-neki su i bljuvali od mučnine, a neki čak i odhebat sve i ić ća. Mene bar preko dana pusti, pa se relativno čiste glave mogu čudom čudit čudesima posvud oko nas, koja bi za jedan temeljit opis zahtijevala puno više mjesta/vremena/talenta, nego šta ga ja iman.
O čemu se radi?- nas pet, skupa s vozačem Edgarom i kuharicom Kristinom (koji ne prestaju žvakat kokino lišće) , pičimo u džipu po samom vrhu Anda, a tu si je priroda fakat dala oduška, tako da se samo nižu (kao biseri) gejziri, vulkani, salari, lagune, ljame, mala musava sela sa istom takvom dječicom prepečenih obraščića


....ono, šou-program. Slikajemo ko'mutavi, definitivno i previše, jer to je toliko nadnaravno i vanzemaljsko sve skupa da bi čovik najrađe sve slika, a pametnije bi bilo malo odhebat aparat i probat udahnit što dulje u sebe taj trenutak zadovoljstva što ti je život pružil tu priliku da to vidiš i doživiš. Uz to, ovo moje ushićenje dijele svi u džipu, osim naravno Edgara i Kristine, koji u službi tupiške agencije Valle Hermoso valjda svakog tjedna ovuda vozaju i hrane neke turističke protuhe ka šta smo mi. Dakle, ushićeni smo totalno, a tek smo na polovici-kako ovog toura, tako i čitave međuoceanske ekspedicije. Smijem li to nazvati ekspedicija? Ma ko mi brani.
Maznuo sam plivadon, oprao zube flaširanom mineralnom vodom i sad mi slijedi duga mračna andska noć....

Pređosmo preko mosta i eto nas u jednom sasvim drugačijem svijetu-jasno je to čim sa argentinskih kompjuteriziranih „naplatnih kućica“ dođete u bolivijski „ofis“ kod musavog dede u kožnjaku koji je zadužen za lupanje pečata, a iznad glave mu visi presidente Evo sa lentom u vidu bolivijske zastave. Ma sve je tu odjednom drugačije: ljudi, ulice, dućani, muzika...
Put je pred nama, nema zajebancije, treba stić što prije u Tupizu. Nekako nalazimo nekakav bus koji vozi tamo, i nakon nekog vremena eto nas on d rod egejn.

I tako me evo kako u kototamopeva busu laganini makadamom poskakujem u smjeru Tupize,gutam prašine ko nikad u životu-sva govna mi u nosu pocrnila! Usput malo blejim kroz prozor u drastične pejzaže- uglavnom su to neki slabo obrasli veći ili manji bregi, pretežito žute i smeđe boje. Sa radija piči ona andska mjuza šta je dobro znamo sa našijeh trgova, i sve skupa, vrlo sam zadovoljan atmosferušom. Čag me i glavina više ne boli-izgleda da se malo spuštamo. Napolju je vedro skroz i dosta toplo, baš po očekivanju. „Ne bojte se dana, noći se bojte“-glasiše preporuka. Cijena busa za 3 ure vožnje je 20 bolivianosa (cca. 3 dolara). Poslije saznajemo da je Dejan (koji sidi malo isprid) platija 15. Dobrodošli u Boliviju!
Opa, evo i nekih kaktusića!
I tak, truc truc, i eto nas u Tupizi. Nije neki grad, veličine možda ko Bjelovar, ali zanimljivo mu okruženje-naokolo su ogromne crvene litičetine, a gradče je kaktiga u nekoj kotlini. Šofer nan iz busa čupa totalno zaprašene bekpeke, kad eto ti već malog crnog klinca: „senor, hotel?“ prvo ga odjebajemo, al onda skužin da u ruci ima letak na hotel Mitru, poznat iz knjige.
- „Kvanto?“
- „sinko sinkventa bolivianos“
Dijelimo to odma sa 7, skontamo da je to nekih 10 dolarinjosa po glavi, i, budući da nam se na toj nadmorskoj visini ne da previše glavinjat naokolo s ruksacima (iskustvo prethodnog dana), odluka pada:
„Vamos“!
Putem mali gnjavi da odakle smo kako se zovemo i te šeme, al mi smo mrvicu rezervirani jer prvi put smo tu, tek smo stigli, možda mali mulja...bezrazložno, jer za 3 minute eto nas u hotelu, koji je za laquiašku „Frontieru“ Šeraton. Čisto, relativno novo, topla voda, čak i televizija. Normalno, odma palimo, a kad tamo Mana. Mana je izgleda totalna faca na kontinentu- pratio nas je sve do Lime. Ne znan, nesto ka Gibonni, možda malo rokerskije. Dejan je u La Pazu kupija CD, pa koga zanima...


U Tupizi provodimo samo taj dan/noć (pametnom dosta), i glavni nan je zadatak nać agenciju s kojom ćemo se na 4 dana uputit u andska bespuća, usljed unaprijed viđenih slika i preporuka moj pritajeni favorit putovanja. Konjkurencija je žestoka-u gradu ima brat-bratu jedno 50 agencija šta nude isto. Međutin, triba pazit i odabrat dobru, jer ako odabereš lošu, mogli bi ti shebat doživljaj. Zato mi fino krećemo u provjerene (prema vodiču). Tamo nas prvo muljaju za cijenu, koju pak do večeri uspijevamo skresat na razumnih 110 dolarosa po glavuši-za 4 dana (3 noćenja) glavinjanja džipom po pripizdini i puni pansion ne čini se odveć mnogo. U džipu nas je 5(ne brojin vozača i kuvaricu) , šta nije 4 koliko smo tili (nas 3+još osoba), al nije ni 6, koliko nikako nismo tili. Aj valjda će tih dvoje bit o.k.
Ostatak dana smo malo šetuckali naokolo, malo tržili, jeli, pili, kupili markice (poštu u toj poluselendri tražili sat vremena!), jedva se popeli na brdo iznad (nadmorska nan pluća potrganović), ispratili zalazak sunca i poslije večere (konobar na devedeu pušta Dajerstrejtse i lajv Petšopbojse iz Moskve, pili Pilsner Potosi-katastrofa od pive!) lagano u krpe. Jer, sutra se kreće na tour de Salar de Uyuni. Sanjam li?-pitam se i učestalo ponavljam pitanje slijedećih dana.

Bus se taman nekako sa svitanjem zore počeo lagano uspinjati prema Andama, a to uspinjanje je trajalo sve do La Quiace, koja je na nekih 4000 metara n/m, gdje smo stigli oko 13.30 s namjerom da tu prije prijelaska u Boliviju prenoćimo / lagano započnemo s privikavanjem na visinske uvjete. Usput, u busu su nam za dobrodošlicu pred prag Bolivije na TV-u servirali Gibsonov „Apocalypto“. Slučajan odabir? Zanimljivo skroz...
La Quiaca je, da tako kažem, već „smrdila“ na Boliviju- a kako i ne bi, kad je od nje dijeli tek korito presušenog potoka i most preko istog. Pravi mali granični grad, s prašnjavim uličicama i niskim kućama ravnih krovova i pokojim šugavim psetom. I ljudi su ovdje sasvim drugačiji nego u Rosariu i Buenosu-većinom indijanskog porijekla, dakle niski i tamni.
Smještaj nalazimo prema preporuci iz vodiča- rupčaga se zove, ma zamisli, „La frontiera“, i noćenje košta nekih 5 $ po glavi-koliko para, toliko muzike. Ali je zato gazda „very honoured man“, baš kako piše u vodiču!

Ostavljamo stvari u „basic, but clean“ sobi te krećemo u obilazak La Quiace. Isti traje kratko, jer se zapravo radi o povećem selu, ali nama je poprilično zanimljivo, jer prvi put imamo dojam da je „nešto novo i drugačije“ u điru. U selu je osim toga upravo u tijeku nekakvo „prošćenje“ (Dejan), pa zabezeknuto blejimo u ekipu kako moli, piva, šeće, prodaje i svašta nešto. Ko da nikad prošćenje vidili nismo.

Znatel da se svi se pasi u J.Americi zovu Pero
Prilikom šetnjice postepeno primjećujemo da nešto „nije u redu“, t.j. teško se diše, teže hoda i počinje lagana glavobolja. „Aha, evo ga!“ –pozdravismo simptome koje nosi dotična nadmorska visina, koja nas bu valjda pratila narednih 15-tak dana, sve dok se tamo negdje u Peruju ne spustimo na Pacifik.“ Nema veze, naoružali smo se mi plivadonima“, pomislismo mi naivno. Quratz bato, sa zalaskom sunca je porasla i glavobolja, koja kulminira usred noći i uzrokuje buđenje popraćeno užasnim osjećajem nedostatka kisika. Ločemo vodu i dodatne plivadone i nekako dočekujemo jutro. Situacija se relativno popravlja, te ujutro možemo preko grane. Koju smo jučer nestrpljivo išli pogledat. I slikat, normalno.
E,da, ovdje noću temperatura trusne solidno ispod nule, a „La Frontiera“ nema grijanja ni pod razno, tako da smo jutro i sunce dočekali ko ozebli sunce.

Ujac Jozo nas kupi oko 9.00 i iđemo vidit di to on živi i kako se usrićija u Ardžentini. To je na nekih po ure od Rosaria. Ulazimo u selo, i Jozo nan kazuje svoju kuću: „Ja napravija sam, svaki vikend, 3 godine!“ Međutizin, zercu smo uranili (?) pa nas goni prvo u jedno drugo selo da vidimo rvacki dom, koji nije bas u nekon stanju. Kaže, tu se skupu ,tako, jednon misečno. Isprid ima niki, kako se to zove, peć, pa tamo kad se skupe ništa zeru ispeču. Unda nastavljamo kroz polja da vidimo di on ima „maleško“ kukuruzića. Radi se o komadu zemljurine bez kraja i početka. Sinjsko polje je čipkin dim za ovo.




Nakon toga se ukrcajemo u Jozinu tojotu i iđemo nazad, jer ga žena zove na mobitel da gotov ručak.
Jozo: „Žena spremila rafioli. Znate li?“
Mi: “Iss!“
Ulazimo u Saltenu (menščini das tako zove), Jozino selo. Puten nan pokazuje aluminijska vrata i prozore na po kuća u selu: „to sve mi napravili“
I eto nas u Jozinon carstvu. Prvo nan pokazuje svoju obiteljsku manuvakturu, aluminijsko carstvo sa 7-8 zaposlenih (među ostalima i njegovi sinovi Lucas i Marian a.k.a. Luka i Marijan-oni ne govoru rvacki, al Luka ima na ruci tetovažu „zauvijek Hrvatska“.) Unda nas uvodi u kuću, a tamo ostatak ekipe, Gabrijelova mater Anhela (a.k.a. Anđela), drugi ujac Huan (Ivan), Jozina žena Talijanka i još neki stari ljudi (valjda rodbina Jozine žene). Pitaju: „a koji je on?“ Ja kažen: „Ja!“ Upoznajemo se i ljubimo. Malo govore, al vidi se da in isto drago. Neobična situacija, malo neugodno, jer, ka, ajmo sad bit bliski, a nikad se vidili nismo i vjerojatno se vidit više i nećemo. Jozo nan kazuje kuću; dominira zid sa slikama sa Kube, iz Meksika, iz Europe. Ima i jedna iz Solina sa onog raskršća di je putokaz za Sinj. Unda sidamo za stol. Rafioli su od-lič-ni, to valjda more samo Talijanka tako spremit. Ne priča se puno, a ono šta se priča, sve nekako sramežljivo. Ipak, slijedi lagano opuštanje, pada zajedničko slikavanje, pa još jedno i onda još jedno. Drugi ujac, šta je isti pokojni stric Petar, i Angela izvlače svoj rvacki iz podruma; konverzacija je moguća! Onako, općenita.
Poslije ručka nan još kazuju renovirani old tajmer, prvo auto šta je tetak Šimun pribavijo u Ardžentini, a koje su Jozo & sinovi ludilo uredili. Pitam: „Jel puno pije?“ – „Uf“, uglas će Jozo i Lucas.

Domalo se rastajemo, s nekim neobičnin osjećanjen zadovoljstva (bilo je malo naporno sve to) i sjete (ipak je i meni i njiman to sve skupa bilo drago-ili možda više zanimljivo-teško je reć), i Jozo nas goni u Rosario na kolodvor da ujtimo autobus za La Quiacu. A na kolodvoru Gabriel i Julia. A busa nema pa nema. Gabriel mora nazad na posal pa se rodijački rastajemo na rvacko-španjolskom, padaju lipe riči i želje i poruke,muchas gratias para todo y adios pariente. Busa nema pa nema, Jozo čeka s nama. Uglavnom se šuti il pričamo pizdarije. I mi i on bi se najrađe što prije pozdravili, al Veloz del Nord nikako da bane...evo ga, fala qurtzu, nakon sat vrimena. Bog Jozo, fala ti na gostoprimstvu, bilo je časno živeti s Titom i te spike, upadamo u bus i smještamo se u semi-cama sidalima (nešto između normalnog busa i čudesnih uvjeta iz coche came s puta za Rosario. Napolju lagano se mrači. Pred nama je 23 sata do frontiere boliviane. Umorni smo, sretni i uzbuđeni.

Nakon šta smo jučer uspješno uboli vizu i ukrcali se u najbolji bus u životu -kožne fotelje sa mogućnošću spuštanja pod nekih 150° i klupicom za noge, filmom, stjuardesom i besplatnom kavom-4 sata vožnje za nekih 100-tinjak kuna (sramite se Čazmatrans&co.), eto nas u Rosariu, rodnom gradu Čegevare i mog dalekog rođaka Gabriela. Gabriel je 30-i neštogodišnjak, zubar kao i njegova simpatična žena Julia. Imaju malu kćer i novi stan na 20-i nekom katu zgraduštine uz samu rijekuštinu Paranu, koja se negdi gore iz paragvajskih prašuma sunovraćuje do pred Buenos, te tamo zajedno s Plateom stvara deltu čudovišnih razmjera. Rođak zna hrvatski koliko i ja španjolski, ali sve se uspijevamo dogovorit. Unatoč tome što nikad nije bio u Hrvatskoj, prethodne večeri, nakon čašice više, priznaje da kad Argentina igra s Hrvatskom navija za naše, daklem Hrvate! Sangue non esta aqua, il tako nešto!
Gabriel je samo zbog nas uzeo neradan dan pa nas šeće po Rosariu, pokazuje Čegevarinu rodnu kuću (danas osiguravateljsko društvo, eh), hrvatski konzulat (za konzula kaže da je Ustaša), nekakav monumentalni betonski spomen-park i šetnicu uz mutnu rijeku.
Popodne pak krećemo na đir po rijeci na Salvadorovom gliseru (brat njegove žene), i od toga ispada nezaboravan doživljaj-pičimo po mutnoj rijekuštini, smrzavamo se (iako je sunčano skroz) i cuclamo mate, zalazimo u obrasle rukavce i gledamo zabita sela uz rijeku,

koja ko da su iz kusturičinih filmova ispali...ono, baš guštamo!
Navečer imamo zakazanu večeru sa Jozom/Hozeom Gusićem, Gabrijelovim ujakom i prvim rođakom mog starog, o kojem mi je stari ponešto pričao, iako ga nikad nije upoznao. A sada, evo ga preda mnom-jedan stariji gospodin sa suprugom talijankom, vlasnik male tvornice za proizvodnju aluminijskih prozora i vrata. Jozo čak priča i hrvatski, ali onaj vlaški hrvatski svojih roditelja, konzerviran još iz 30-tih godina prošlog stoljeća, tako da se Dejan kao Međimurac s njim baš i ne razumije. Ja s tizin neman problema, u mene su isto vlaji kod kućeJ

Prvi i osnovni zadatak današnjeg dana je peškat vizu za Boliviju, tako da odma poslije doručka pičimo za njihov konzulat, čiju smo lokaciju prema nekim mojim informacijama snimili još prekjučer. Ista je tribala bit na 10 minuti pjehe, međutin, lola portir nan kaže da se dotična preselila ima 4. godine. Malo smo blenili, al smo odahnili kad smo skužili da je nova na 15 minuti pjehe, pa smo odma udrili marš po avenijama u ponedjeljno jutro suncem okupano, zbog čega nam šetnja nije teško pala kao npr.prethodnoga dana. Uskoro na jednoj zgradurini ugledasmo bolivijsku zastavu i skužimo da to je ziher to, međutin, nigdi ulaza u zgradu. Ipak, nakon 5-minutnog kruženja ga nalazimo, i penjemo se na kat, a kad ono gore na hodniku jedno 200 ekipe, a svi niski i crni (što Argentinci uglavnom nisu), ponizno i mučki nešto čekaju. I tada mi činimo ono šta doma ne bi tako lako, a to je da zaobilazimo redčugu i upadamo drito u neku kancelariju za koju mislimo da bi tu mogli ubost vize. I, vidi vraga, niko nas ne zaustavlja, a čak smo uboli i pravi ured iz prve! Unutra neka niska, indijanoputa ženska u crnom ofucanom kožnjaku, koja ne zna ni beknit engleski, al nekako se s onih (sad već 30-tak) riječi uspijevamo sve dogovorit, čak je i izmolit da nam vizu sredi istog dana, iako je prvo rekla „manjana“. Ma ne može brate manjana, mućo preša, manjana u Rosairo, ferštenzi. Aj, kaže ona, u 2 će bit gotovo, al morate dat 2 slike. Pošto slije nekin slučajen iman jedino ja, njih dvoje se slikaju na ćošku za neke smiješne pare, dajemo slike i do 2 se zalijećemo na kolodvor kupit karte za Rosario.

Prvo da napomenem da je prijašnji dan naslovljen kako je naslovljen jer nas je Buenos (osobito kvart Boca) sa svojim nekad otmjenim, a danas ruševnim dvokatnicama, krntijama i čoporima pasa lutalica malčice posjetio na Bukurešt. A možda samo gdje god dođemo, domovinu tražimo.

Idemo dalje. Nedjeljno jutro nas je dočekalo kišno i nikakvo, al šta, nemamo izbora, doručak i gibamo u istraživačko obilaženje. Kad smo kod doručka, samo još da spomenem nešto šta tamo ima, a u nas nema, a to je „dulce da leche“, ilitiga slatko od mlika- karamelasta i kremasta smjesa koja se maže na kruhove i peciva, trpa u kolače i koristi u još puno oblika. Tada nismo znali da je ta stvar popularna u sve tri zemlje koje ćemo vidjeti, a na kraju mi se čak i počela sviđat.
Daklem, prvi plan je bija nać neku zgradurinu di na vrhu ima restoran s panoramskim pogledom, da vidimo mi malo tu graduštinu odozgor. Prethodnog dana nam je lola u turističkom uredu na karti zaokružija neku pogodnu zgradurinu, i krenusmo mi lagano u potragu. Na putu nam je bika katedrala i glavni trg (jedan od) di se održavaju svi prosvjedi (navodno česti). Onda se nikako nismo mogli snać na karti, pa su nas uputila dva pandura, ali loše jer se nismo baš mogli skužit (Argentinci nisu baš sa engleskim na „ti“, a naš španjolski je na bazi 20 riječi + ruke/noge), tako da smo lutali oko nekih visokih zgradurina za koje smo mislili da bi tu negdje moglo bit to, ali ništa od toga. Samo smo se smrzli i pokisli i umorili, tako da smo oko podne uletili u neki lokal u nekoj valjda šoping-ulici i tu se malo grijali i planirali kamo i što večeras. Za početak smo odlučili otić pogledat San Telmo, na kojem smo doduše već bili sinoć, ali nedilja je tamo navodno ključni dan. To se pokazalo točnim, jer na ulicama je bilo masu ljudi i sve birtije su bile pune. Malo smo gledali kako se pleše tango nasrid ulice

, kupovali neke zvizdarije po tržnici, i onda je u hodu pa dogovor da se trenutno pokupimo doma jer je padala kiša i hodali smo cilo ebeno juto i krepani smo. Usput smo u nekom kineskom dućanu (ima toga i tamo!) kupili juvu iz kese, manistre i neki šatro bolonjeze, tom skuvali u hostelu i malo zalegli te slušali ritam kapi kiše na našem prozoru. Činilo se da nema mrdanja do sutra, ali...vanka se razvedrilo, a mi smo se, malo se oporavivši, zaključili da smo jedanput tu i koznakad i da nema zaebanzije i ajmo malo...gledamo malo knjigu i pada odluka da idemo malo na dokove; tamo ima neki brod šta zanima Dejana. Mene zanimaju dokovi ko dokovi, a Nikolina se nije izjasnila. Njoj sve okej. Blago njoj.
Dokovi su uređeni ko šetnica, i sve skupa malo sliči na London. Čak ima i neki tzv.Ženski most, koji liči na londonski milenijum bridž! Pada noć, i prekasno je da se ispuni moja želja da kad nismo vidili ocean, bar vidimo tu rijekuštinu. Umisto toga idemo u onu šoping ulicu i malo blejimo po izlozima. Kupujemo samo razglednice, te se oko 8-9 krepani vučemo doma. Usput malo njuškamo oko obeliksa, ali ni na njega se ne more popet. Opet se malo zgražamo nad širinom avenija

, dovlačimo se u hoste, pušim u revanšu od Dejana i buenas noćes.

i tak...eto nas u Buenosu...ova dva dana vucaranja preko Beca i Madrida, tupo sidenje u prijevoznim sredstvima, isplatilo se vec danasnjim danom-a jos ih je tolko prid naman. da ja to malo opisen:
prvo sta nan se dogodilo je da je Dejan B. u BA-karampana-taksiju na feder raspara gace. onda nismo mogli zaspat od djet-lega, a i zbog argentinskoga hip-hopa sa ulice u tri ujutro. kad smo se ustali, najili smo se i krenili u ekshn.to je bilo oko 9 po lokalnome. vanka je bilo ocekivano:sivo i nekih deset celzijusa, pa smo na 20.8. laganini navukli djemperinjose i jakete i kape. baj d vej, smjesteni smo na dobroj lokaciji, odma kraj obeliksa. prvi frajer kojeg smo pitali za pomoc na ulici je bazdija po alkoholu na 10 metara (znaci u 9 ujutro), al se trudija da nan pomogne, samo sta mi njegov spanjolski qurza nismo kuzili, tako da je on skrenija u neku rupu sa spustenin roletnama odakle je na sav glas picila neka mjuza, a mi smo usli u bus, ali krivi smjer, tako da smo umisto na nekoj trznici zavrsili na Bonbonieri. Bonboniera je stadion od Boke Djuniors, i tamo smo upali na tribine, slikali se sa kipon maradone i tako to.

e,da: prethodno smo ubrali neku vodu za sta smo mislili da je ocean, al nije: to je river plate. a u quraz, propade nan plan: projekt se od sad zove od Plate do Tihog u 30 dana. hu kerz...

posli smo isli na tu trznicu-nista posebno-, pa na neko groblje koje pari kvart:grobovi-dvokatnice,a onda u San Telmo na krvavu govedinu i litru pive. na kraju smo upali u neko okupljaliste di lokalci plesu tango, pa smo cugali crnjaka i gledali kako oni plesu.

najjaci je bija sef sale-jedan deda koji nas je odma sitija na Tadijanovica-stari jedno 80 banki al kupi picije od 20 bez pardona. kad smo poceli kljucat, uputili smo se lec-djevojka direto, a ja san jos
prije spavanja Dejana popegla na sah u hostelu, i nakon toga, umisto da iden lec, ja uberen kompjuter i dogodi se evo ovo sta se dogadja.

e,da: bili smo i na kolodvoru snimit buseve za Rosario: tamo smo ubrali lika kako doslovno lezi i jede iz kante za smece, ono, covik-stakor....

bliži se nam devetnaesti, u niskome smo startu, sve je spremno da otpočne prva trka i te spike.
moja argetinska rodbina (koja nikad nije bila u Rvackoj) je iz pradomovine poželjela naljepnice za auto u vidu šahovnice und-pazi sad-Vegetu Twist!
inače, ovijeh dana je u Bjelovaru oko + 80, a u Buenosu je nakon 80.godina pao snijeg...kakva sinjbolika!